tarfocontti

Sing film glumci sing film sadržaj filma Sing (2016) Četiri usamljena oca

tarfocontti | 03 Јануар, 2019 12:31

Frederik Pol - Čovjek plus

❤️ Click here: Sing film glumci sing film sadržaj filma Sing (2016) Četiri usamljena oca

Objavio je knjigu priča Sprinteri u labirintu Naklada MD, 2005. Jedina je iznimka bio Don Kayman koji je za tu priliku nosio svoju svećeničku halju i nakon tihe diskusije bio odveden u drugu sobu da je skine. Pa ipak, bio je najbolji čovjek za ono što je kiborgu trebalo — da pruži Hartnettu posredovanje između vanjskih podražaja i razumijevanja.

Pale su grube riječi. Tim postane ljubomoran na njegov uspjeh te nesvjesno počne sabotirati Nicka. Zanimalo ga je što li sad stari Willy misli slušajući kako govore o njemu na takav način. Nije li to najbolji mogući opis koji zasjenjuje čak i službenu definiciju održivog razvoja?

I u ovome filmu glavni je lik François Pignon, kojega redatelja Vebera sve češće koristi u svojim filmovima. McCormack i Christine Farmer K. Ja bih vam preporučila da najprije telefonirate. Tu su postavljeni i panoi s povijesnom kontekstualizacijom Srnecove umjetnosti, kinetički objekti nastali početkom osamdesetih. Bo i Duke žive u okrugu Hazzard gdje rade za ujaka Jessea Willie Nelson no vrijeme uglavnom provode stvarajući svakojake psine i zabavljajući se krstareći u svom Dodge Chargeru. Potrošivši najbolje godine svoje karijere savjetujući druge kako bi se trebali prezentirati, cinični i mrzovoljni Duritz toliko se otuđio da nije u stanju družiti se ni s vlastitim ocem. Postoji jedna točka u oku koja se zove fovea, dio oka kojim čovjek najbolje vidi i upravo se ta točka usmjerava cilju. Radi posao koji voli, sretno je oženjen, dok njegov obožavani sinčić upravo slavi treći rođendan. Glumačka postava je odlična, uloge pogođene i izvrsno odglumljene, a akcijske sekvence napete i vješto režirane. Najbrže bi ga ubio nedostatak zraka. Trenutačno je naša osnovna metoda komuniciranja u marsovskim uvjetima vizualna, ali očekujemo da će uskoro proraditi i audio-sistem.

Frederik Pol - Čovjek plus - Hoću reći, stvarno ga završiti; dovesti Hartnetta do optimalna funkcioniranja, da stvarno može živjeti na Marsu.

ASTRONAUT I NJEGOV SVIJET Potrebno je da vam kažemo o Rogeru Torrawayu. Jedno ljudsko biće ne čini se naročito važnim kad ih je osam milijardi. Ne važnije od, na primjer, nekog mikročipa u kompjutorskoj memoriji. Ali, jedan čip može biti od presudna značenja, kad nosi jedan važan bit informacija, a Torraway je bio važan baš na takav način. Po ljudskim mjerilima bio je zgodan muškarac. Ili je bar to nekad bio. Jednom je Roger Torraway s još pet astronauta ostao u svemiru dva mjeseca i tri tjedna. Bili su prljavi, gladni seksa i uglavnom su se dosađivali. Ali, nije ga to učinilo slavnim. Ali je ipak postao slavan. Ta slava nije pripadala smo njemu. Morao ju je dijeliti s ostalima iz posade orbitnog laboratorija, jer su svi oni imali sreću da spasu grupu Sovjeta što su se bili vraćali na Zemlju bez motora za upravljanje. Tako su svi preko noći postali čuveni. Kad se to dogodilo, Torrawayu je bilo dvadeset osam godina i upravo se bio oženio crno kosom zelenookom nastavnicom keramičkog kiparstva. Dorrie na Zemlji bilo je ono za čim je žudio; Rog tako su prijatelji zvali Rogera u orbiti bilo je ono što je i Dorrie samu činilo popularnom, u čemu je ona uživala. Trebalo je nešto posebno da bi žena astronauta postala temom u novinama. Ta bilo ih je tako mnogo i sve su bile toliko slične međusobno. Novinari su mislili da je NASA birala supruge astronauta po prijavama za Miss Georgia. Dorrie Torraway je za to izgledala suviše inteligentno, iako je sigurno bila dovoljno lijepa. Rog je bio sav za nefamiliju. On je bio sav za sve što je Dorrie željela, zato što je bio apsolutno sav za Dorrie. Što se toga tiče, nije bio posve poput svojih drugova, kojih je većina otkrila zgodne usputne beneficije ženskog roda koje su im došle sa svemirskim programom. Po svemu drugom bio im je jednak. Bistar, zdrav, pametan, naočit, tehnički obrazovan. Novinari su neko vrijeme mislili da i astronauti također dolaze s neke montažne trake. Mogli su biti birani u rasponu od dvadeset centimetara visine i oko dvanaest godina starosti, s izborom četiri nijanse kože, od mliječne čokolade do vikinški bijele. Njihovi hobiji bili su šah, plivanje, lov, letenje, padobranstvo, ribolov i golf. Lako su se snalazili među senatorima i ambasadorima. Kada bi napuštali svemirski program nalazili bi zaposlenje u kompanijama za svemirsku tehnologiju ili kod kakvih donkihotskih pokreta ili organizacija kojima je trebao novi lik. Ti su poslovi, uostalom, bili dobro plaćeni: astronauti su bili vrijedan proizvod. Nisu ih cijenili samo javni mediji i Čovjek s Ulice; mi smo ili također cijenili vrlo visoko. Ono što su astronauti predstavljali bio je san. A san je bio bez cijene Čovjeku s Ulice, osobito ako je to bila vlažna, smrdljiva ulica u Calcutti, gdje su obitelji spavale na pločnicima i ustajale u zoru da bi stale u red za besplatnu zdjelu hrane. To je bio grub, prljav svijet i svemir mu je dao malo ljepote i uzbuđenja. Ne mnogo, no bolje išta nego ništa. Astronauti su sačinjavali čvrsto povezanu malu zajednicu, svuda oko Tonke Oklahoma kao obitelji igrača baseballa. Pošto bi netko od njih letio na svom prvom zadatku, ušao bi u prvu ligu. Otada su bili suparnici i drugovi. Borili su se međusobno da bi ušli u uži izbor, ali i poučavali jedan drugoga. To je bila dihotomija profesionalnog sportaša. Ni jedan isluženi bacač u baseballu, koji sjedi na klupi i promatra najnovijeg lakoruka mladića, nije se osjećao gore, bješnje, ni ljubomornije od čovjeka u rezervi za planetarno slijetanje, kad gleda kako Broj Jedan navlači zaštitno odijelo. Rog i Dorrie lijepo su se uklopili u tu zajednicu. Lako su sklapali poznanstva. Bili su tek toliko neobični da bi bili posebni, ali ne toliko da bi se bilo tko zabrinuo. Dorrie sama nije željela imati djece, no bila je prijazna s djecom drugih supruga. Kad je Vic Samuelson bio pet dana bez radio kontakta s druge strane Sunca, a Vernu Samuelson uhvatili prerani trudovi, Dorrie je tri mala Vernina djeteta odvela svojoj kući. Nijedno od njih nije bilo starije od pet godina. Dvoje od njih bilo je još uvijek u pelenama i ona je pelene mijenjala bez prigovora dok su druge žene brinule o Verninoj kući, a Verna o rađanju svog četvrtog djeteta u NASA bolnici. Na božićnim proslavama Rog i Dorrie nisu nikad bili najpijaniji, niti su ikad prvi otišli kući. Bili su lijep par. Živjeli su u lijepom svijetu. Znali su da, što se toga tiče, imaju sreću. Ostatak svijeta nije baš bio prijatan. Mali su ratovi pratili jedan drugog posvuda po Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Zapadnu Evropu ponekad su gušili štrajkovi i sakatile nestašice, a kad bi došla zima, obično se cvokotalo. Ljudi su bili gladni, a mnogi i bijesni i bilo je malo gradova gdje bi se čovjek noću usudio hodati sam. No Tonka se održala čvrstom i prilično sigurnom, a astronauti i kozmonauti i sinonauti su posjećivali Merkur, Mars i Mjesec, uplovljavali u repove kometa i boravili u orbiti oko plinskih divova. Torraway je sam imao pet većih misija. Zatim je proveo osamdeset jedan dan u svemirskoj stanici druge generacije. Rusi su bili ispalili brod s ljudskom posadom na Merkur i on je stigao bez problema, aterirao bez problema i uzletio za povratak bez problema, no nakon toga ništa više nije išlo bez problema. Rusi su uvijek imali problema sa svojim stabilizatorima. Nekolicini se kozmonauta ranije dogodilo da se počnu okretati, da se ne uspiju zaustaviti, pa su bespomoćno povraćali po cijeloj unutrašnjosti svojih brodova. Ovog su puta ponovo imali problema i potrošili rezervu goriva za manevriranje. Uspjeli su ući u nekakvu široku eliptičnu orbitu oko Zemlje, ali nije bilo načina da iz nje bezopasno izađu; ili da u njoj ostanu. Dotada je njihova kontrola nad brodom postala već samo približna, a najniža točka orbite bila je dovoljno duboko u Zemljinoj ionosferi da ih prilično zagrije. No Roger i ostalih pet Amerikanaca sjedili su u svemirskom brodu konstruiranom upravo za vuču s gorivom ušteđenim za možda još šest misija. Nije im to bilo previše, no potrudili su se da bude dovoljno. Izjednačili su kurs i brzinu sa Aurorom Dva, spojili se i izvukli kozmonaute. Kakav spektakl od bestežinskih zagrljaja i neobrijanih poljubaca! A nakon dva kruga u orbiti Aurora je uletila u ionosferu kao meteor. Kad su se vratili na Zemlju, vezani po dvojica na jednom ležaju, bliži jedni drugima nego ljubavnici, svi su bili heroji, svi su im se divili, čak i Rogeru, čak i Dorrie. Ali, to je bilo davno. Poslije toga Roger Torraway dvaput je letio oko Mjeseca brinući se o brodu dok je posada radio teleskopa izvodila testove u orbiti na novom, sto kilometara širokom radio-ogledalu na drugoj strani Mjeseca. A bio je i u neuspješnoj misiji na Mars, kad su još jednom imali sreću da se svi vrate na Zemlju čitavi. No dotada je sjaj i slava programa još jednom bila izblijedila i sve se svelo na lošu sreću i mehaničke kvarove, ništa dramatično. Tako je otada veći dio Rogerova posla bila, recimo, diplomacija. Igrao je golf sa senatorima u komitetu za svemirska istraživanja i obilazio instalacije Eurospace programa u Zurichu, Munchenu i Trstu; postigao je skroman uspjeh sa svojim memoarima; služio je kao rezerva na ponekoj misiji. Kako je svemirskom programu naglo oduzeto prvenstvo i spao s nacionalno važna područja na neku vrstu tehničke vježbe pripravnosti, imao je Roger sve manje i manje poslova koji su nešto značili. Ipak, sad je sudjelovao u jednoj misiji, bar kao rezerva, iako o tome nije pričao kad se trudio pridobiti političku podršku za agenciju. Nije mu bilo dozvoljeno. Mi smo mnogo očekivali od Rogera Torrawaya iako se nije mnogo razlikovao od drugih astronauta: malo previše obrazovan, premalo zaposlen, prilično razočaran s onim što se dešavalo u njihovom poslu, no ne želeći ga mijenjati bilo za što drugo, sve dok je još uvijek postojala mogućnost da postane slavan. Svi su oni bili takvi, čak i onaj koji je bio čudovište. ŠTO JE ŽELIO PREDSJEDNIK Torraway je mnogo razmišljao o čovjeku koji je bio čudovište. On mu je bio posebno zanimljiv. Sjedio je na sjedalu kopilota dvadeset četiri tisuće metara nad Kansasom, posmatrajući kako signal na IDF radaru polako klizi s ekrana. Objekt na radaru bio je sovjetski Concordski III; njihov CB-5 jurio ga je još od trena kad su ga registrirali nad Garrison Dam jezerom. Torraway se naceri i još malo smanji gas. S povećanjem relativne brzine radarski signal Concordskog ubrzano je kliznuo s ekrana. Obično nas puštaju da sletimo bez problema, s VIP-om kao ti. Nije morao nagađati; dobro je znao tko je taj VIP; nije ih mnogo bilo važnijih od Predsjednika Sjedinjenih Država. Bolje da odem otraga srediti svoje drangulije. Počeli su se spuštati i rastrgano polje L-1 kumulusa bilo je upravo pod njima; osjećali su podrhtavanje aviona zbog vertikalnih strujanja nad oblacima. Torraway skinu ruke s kontrola kad ih je preuzeo pilot. Uskoro će nadletjeti Tonku s desne strane. Pitao se kako se čudovište snalazi. Pilot je još uvijek bio velikodušan. Ako smijem pitati, čime se inače baviš? Osim što šećeš okolo kao VIP? Torraway je imao spreman odgovor. Uvijek je to odgovarao kad bi ga pitali čime se bavi. Ponekad su ljudi koji su ga pitali imali odgovarajuće dozvole za pristup strogo povjerljivim informacijama, ne samo one koje izdaje vlada, već i one koje da je radar u njegovoj glavi koji bi signalizirao može li se nekoj osobi vjerovati ili ne. Ako bi njihov odgovor ukazivao da su upućeni, možda bi dodao još rečenicu ili dvije. Nije bilo tajne oko projekta Čovjek Plus. Svatko je znao da se u Tonki pripremaju astronauti za život na Marsu. Ono što je bila tajna, bilo je kako to rade: čudovište. Ako bi Torraway ispričao previše, ugrozio bi svoju slobodu i svoj posao, a Roger je volio svoj posao. On mu je uzdržavao zgodnu ženu i njezin dućan keramike, davao mu osjećaj da se bavi nečim što će ljudi pamtiti, a i odveo ga na zanimljiva mjesta. Nekad, kad je još bio aktivan astronaut, išao je na još zanimljivija mjesta, no ona su bila u svemiru i nekako usamljena. Više su mu se sviđala mjesta u koja je putovao privatnim avionima, s diplomatima koji mu laskaju i s povodljivim lakomislenim ženama po koktelima. Svakako, trebalo je misliti o čudovištu, no to ga nije mučilo. Nadletjeli su rijeku Cimarron, ili, bolje rečeno, krivudav crveni klanac koji će postati rijeka kad ponovo padne kiša, skrenuli mlaz motora gotovo vertikalno nadolje, smanjili gas i lagano se spustili. Ovaj put bio je u Beirutu, Rimu, Sevilli i Saskatoonu, prije no što se vratio u Oklahomu. Svako je mjesto bilo toplije od onog prethodnog. Dorrie ga je sačekala u aerodromskom motelu jer su ih očekivali na ceremonijalnom sastanku s Predsjednikom. Brzo se presvukao u odijelo koje mu je donijela. Bilo mu je drago što je kod kuće, drago što se vraća pravljenju čudovišta i bilo mu je drago što je opet sa svojom ženom. Dok je izlazio iz kupaone osjetio je naglu i jaku seksualnu želju. Imao je u glavi sat koji je vodio računa o tome koliko mu vremena stoji na raspolaganju, tako da nije morao gledati na svoj sat; vremena je bilo. Neće biti važno, ako zakasne koju minutu. No Dorrie nije bila u fotelji u kojoj ju je ostavio. Televizor je bio upaljen, njezina je cigareta gorjela u pepeljari, ali nje nije bilo. Roger je sjedio na rubu kreveta omotan ručnikom sve dok mu sat u glavi nije rekao da vremena više nema. Onda se počeo oblačiti. Vezivao je kravatu kada je Dorrie kucnula na vrata. Jedna za tebe i jedna za Dorrie je bila visoka gotovo kao Roger, crnokosa po vlastitu izboru, s prirodno zelenim očima. Izvadila je četku iz svoje torbice, lakim mu dodirom očetkala leđa i rukave, kucnula se s njime konzervom Cole i popila je. Nakašljao se dobroćudno; to je bila njihova šala — da je u svakom gradu spavao s različitom ženom. Sviđala mu se ta šala. Nije bila istinita; nekoliko njegovih uglavnom nezadovoljavajućih eksperimenata s bračnom nevjerom bilo je jadno i donijelo mu više problema no zadovoljstva, ali mu se sviđala pomisao da je on muškarac čija žena mora brinuti o pažnji koju mu druge žene poklanjaju. Ustvari, Predsjednik ih nije čekao; trebalo im je dva sata da prođu kroz razne procedure prije nego što su ga uopće vidjeli. Rogeru je bio poznat proces pretresanja; već mu se to i ranije događalo. Nije samo Predsjednik Sjedinjenih Država ovih dana poduzimao dvjestapostotno osiguranje protiv atentata. Roger je čitav dan potrošio da bi se mogao sastati s Papom, pa je čak i usprkos tome švicarski gardist s berettom čitavo vrijeme stajao iza njega u Papinim odajama. Pola uprave laboratorija bilo je ovdje zbog sastanka. Glavni je salon bio očišćen i poliran za tu priliku i sa stajališta kavopija nije više ličio na sebe. Čak su i školske ploče i papirnate salvete na koje su se obično pisale bilješke bile uklonjene. Po uglovima su bili smješteni pokretni paravani, a zastori na najbližim prozorima bili su diskretno navučeni; Roger je znao, to je bilo zbog osobnog pretresa. Nakon toga svi će razgovarati s psihijatrima. Onda, ako svi prođu na kontroli, ukoliko se ne pojavi kakva otrovna igla u šeširu ili ubilačka opsesija u glavi, svi će otići u prostoriju za razgovor i tamo će im se pridružiti Predsjednik. Četiri čovjeka iz Predsjednikova osiguranja prisustvovala su pretresu, istraživanju, mjerenju magnetometrom i identificiranju muških gostiju, iako su samo dvojica od njih fizički sudjelovala. Druga su dvojica jednostavno stajali, vjerojatno spremni da pucaju ako zatreba. Žene su pregledavali iza jednog paravana visine ramena, no Roger je po izrazu lica svoje žene mogao pratiti napredovanje ruku koje su pipale i pretraživale. Dorrie nije voljela da je dodiruju nepoznati ljudi. Ponekad nije uopće voljela biti dodirnuta, a ponajmanje da to čini netko stran. Kada je došao red na Rogera donekle je shvatio hladan bijes što ga je vidio na licu svoje žene. Bili su nevjerojatno temeljiti. Pretražili su ga ispod pazuha. Olabavili mu pojas i istražili žlijeb stražnjice. Sve je bilo izvađeno iz njegovih džepova. Maramicu iz prednjeg džepa su rastvorili i brzo ponovo složili, urednije nego prije. Povećalom su prostudirali kopču na pojasu i remen ručnog sata. Svi su prošli kroz istu proceduru, čak i direktor koji je gledao po sobi dobroćudnim rezigniranim pogledom dok su prsti pročešljavali kovrdžave dlake pod njegovim pazuhom. Jedina je iznimka bio Don Kayman koji je za tu priliku nosio svoju svećeničku halju i nakon tihe diskusije bio odveden u drugu sobu da je skine. Don je slegnuo ramenima, napustio prostoriju u pratnji čuvara i vratio se ljut. Roger se također počeo ljutiti. Mislio je, bilo bi pametnije da su određene ljude odveli psihijatrima čim su ili pregledali. Ipak, radilo se o važnim ljudima i njihovo vrijeme nije bilo jeftino. No služba sigurnosti imala je svoj sistem i radila je korak po korak. Tek kad su svi bili pregledani, prva grupa od troje ljudi otišla je u daktilografske prostorije ispražnjene da bi se napravilo mjesta za razgovor. Rogerov je psihijatar bio crnac, no više simbolično nego stvarno, otprilike boje bijele kave. Sjedili su na stolicama s visokim naslonima, okrenuti licem u lice, koljena udaljenih četrdeset pet centimetara. Psihijatar je rekao, — Trudit ću se da ovo bude što kraće i bezbolnije. Jesu li vam oba roditelja živa? Otac mi je umro prije dvije godine, a majka dok sam bio u koledžu. Da li je pokazivao dovoljno ljutnje zbog ovakva načina ispitivanja? Je li bio dovoljno opušten? Da li vam smeta što to kažem? Što vi o tome mislite? Nakon nekoliko godina braka. Psihijatar se naslonio, zamišljeno gledaju Rogera. Imali ste pretrage svaka tri mjeseca u posljednjih sedam godina i bili ste svaki put sasvim u granicama normale. Ne postoji ništa nasilno ili nestalno u vašoj povijesti. Dopustite samo da vas upitam osjećate li se nelagodno što ćete sresti Predsjednika? Jeste li glasali za Dasha? To se vas ne tiče! Možete sad ići u prostoriju za sastanak. Nisu ga, ustvari, pustili da se vrati u istu prostoriju, nego u jednu manju sobu. Gotovo odmah mu se pridružila Kathleen Doughty. Bili su radili dvije i pol godine zajedno, ali je ona s njim još uvijek bila vrlo službena. Livrirani konobar — ne, podsjeti se Roger, netko iz službe sigurnosti u uniformi konobara — stajao je tamo s poslužavnikom s pićima. Roger uze whiskey sa sodom, a krupna protetičarka prihvati čašicu sherrija. Ako ne popijete sve, onda iza vas postave naoružanog stražara. Da joj ne bi protuslovio, Roger proguta svoj whiskey u jednom gutljaju, no pitao se kako je netko s takvim zabludama i strahovima tako lako prošao kroz psihijatarsku provjeru. Pet minuta što ih je proveo s psihijatrom pojačale su njegovu tendenciju samo analizi i jednim je dijelom svijesti to vrlo intenzivno radio. Zašto se u društvu ove žene osjećao nelagodno? Ne samo zbog njezina pretjerano službena ponašanja. Pitao se je li problem u tome što se ona toliko divila njegovoj hrabrosti. Pokušao joj je objasniti da više nije potrebna neka velika hrabrost da bi bio astronaut, ne veća nego za pilota teretnog aviona, možda manja nego za vožnju taksija. Naravno, biti rezerva za Čovjeka Plus predstavljalo je stvarnu opasnost. No samo u slučaju da svi koji su rasporedom predviđeni prije njega otpadnu, a vjerojatnost da se to dogodi nije bila tolika da bi ga previše brinula. Bez obzira na to, ona ga je i dalje promatrala s tim istim intenzitetom koji je ponekad ličio na divljenje, a ponekad na sažaljenje. Drugim je dijelom svijesti, kao i uvijek, očekivao svoju ženu. Kad je konačno došla, bila je ljuta i, za svoje pojmove, neuredna. Kosa koju je uređivala čitav sat sad je visila. Padala joj je po leđima do struka, lijep pjenušav slap crne boje zbog kojega je izgledala kao Tennielov crtež Alice, samo da je Tenniel tada radio za Playboy. Roger je požurio da je tješi, što ga je toliko okupiralo da je bio potpuno nespreman kad se osjetilo iznenadno komešanje i čulo kako netko govori, ni vrlo glasno ni zvanično; Dame i gospodo, Predsjednik Sjedinjenih Država. Fitz-James Deshatine ušao je u sobu smiješeći se i otpozdravljajući naklonima, izgledom baš kao na televiziji, samo nešto niži. I bez nekog dogovora ljudi iz laboratorija stali su u polukrug, a Predsjednik ga je obišao rukujući se sa svakim, praćen direktorom projekta koji mu je predstavljao osoblje. Deshatine je bio izvanredno pripremljen. Baratao je trikom političara pamteći svako ime i uspostavljajući neku vrstu osobnog kontakta sa svakim. Hm, da vidimo, to je bilo prije sedam godina, kad sam predsjedavao Senatu, možda se sjećate. Ne zato što bi to bilo snishodljivo prema njemu, nego zato što je to bila ona vrsta isprazna komplimenta koju je Dorrie oduvijek prezirala. Taj kompliment Predsjednika Sjedinjenih Država proizveo je sjaj u njenim očima. Kad je završio obilazak, popeo se na malu platformu i rekao im, — Prijatelji, došao sam ovdje gledati i slušati, a ne govoriti. Ali želio bih se zahvaliti svakom od vas što ste izdržali sve ove gluposti kroz koje ste morali proći da biste me imali ovdje pred vama; stvarno mi je žao. To nije moja ideja. Kažu mi da je to nužno sve dok svijet obiluje manijacima. I sve dok su neprijatelji Slobodnog svijeta ono što jesu, a mi ovako otvoreni i lakovjerni kao što jesno. Dorrie se muzikalno nasmijala, zbunjujući svog muža. Upravo mu se bila zajedljivo žalila, ljuta što su joj uništili lak na noktima. Kao kod manikera, — odazvala se. To se radi, kažu mi, za slučaj da imate nekakav biokemijski otrov pod noktima kojim bi me mogli otrovati dok se rukujemo. No, moramo raditi što nam kažu. U svakom slučaju, — nasmiješio se, — ako mislite da je to neugodno vama, lijepim damama, trebale bi vidjeti kako moja stara mačka reagira na to. Sva sreća da stvarno nije imala otrov na kandžama kada su joj to posljednji put radili. Izgrebla je trojicu iz službe sigurnosti, mog nećaka i dva vlastita mačića prije no što se smirila. I još tisuću puta više zahvalan zbog načina na koji provodite projekt Čovjek Plus u djelo. Ne moram vam reći što to, znači za Slobodan svijet. Tamo vani je Mars, jedini komad zemljišta u blizini kojeg vrijedi imati, osim ovog na kojem upravo stojimo. Do kraja ove dekade on će nekome pripasti, a tu postoje samo dvije mogućnosti: pripast će njima ili će pripasti nama. Vi ste ti koji će osigurati da se to dogodi jer ćete nam dati Čovjeka Plus koji će živjeti na Marsu. Želim vam iskreno, iz dubine srca zahvaliti u ime svakog ljudskog bića u demokratskim zemljama Slobodnog svijeta što ćete omogućiti da se taj san ostvari. A sada, — reče, — gušeći pokušaj učtiva aplauza, — mislim da je vrijeme da prestanem govoriti i da počnem slušati. Želim vidjeti što se dešava s našim Čovjekom Plus. Vern Scanyon bio je direktor laboratorijskog odjela Grisson Memorial instituta za svemirsku medicinu. Osim toga, bio je i penzionirani general s dvije zvjezdice, a tako se i ponašao. Pogledao je na svoj sat, pogledao svog izvršnog asistenta ponekad ga je zvao oficirom da provjeri i rekao, — Imamo nekoliko minuta vremena dok viši poručnik Hartnett ne završi vježbe za ugrijavanje. Predlažem da ga pogledamo na internoj televiziji, a onda ću vam pokušati objasniti što će se danas dogoditi. Televizijski se ekran iza pozornice osvjetlio. Predsjednik je nešto promrmljao i stolicu su pomakli natrag. Predsjednik je klimnuo glavom nejasno osvijetljen svjetlucanjem ekrana i pogledao gore. Na ekranu se pojavio čovjek. Nije izgledao kao čovjek. Zvao se Will Hartnett. Bio je astronaut, član Demokratske stranke, metodist, suprug, otac, amaterski timpanist, izvrstan plesač; no za oko nije bio ništa od svega toga. Za oko je on bio čudovište. Uopće nije izgledao ljudski. Oči su mu bile sjajne, mrežaste crvene polukrugle, a nosnice mu se širile u mesnatim naborima, kao njuška zvjezdonose krtice. Koža mu je bila umjetna, boje normalno tamno preplanule, ali debljine i teksture kože nosoroga. Što god se sad na njemu vidjelo nije ličilo na ono s čime je rođen. Oči, uši, pluća, nos, usta, krvožilni sistem, centri percepcije, srce, koža — sve je to bilo zamijenjeno ili pojačano. Promjene koje su se vidjele bile su tek vrh uronjena ledenjaka. Ono što je bilo učinjeno u unutrašnjosti bilo je mnogo složenije i mnogo važnije. Bio je prepravljen s jednom jedinom namjerom: da bez ikakvih vanjskih pomagala preživi na površini Marsa. Bio je kiborg — kibernetički organizam. Djelomično čovjek, a djelomično stroj, s dva raznorodna dijela spojena tako vješto i potpuno da ni sam Will Hartnett gledajući se u ogledalu, u rijetkim prilikama kada mu je bilo dozvoljeno vidjeti ogledalo, nije znao koji je dio njega bio on sam, a što je bilo dodano. Usprkos tome što je gotovo svatko u toj prostoriji igrao neku ulogu u stvaranju kiborga, usprkos tome što su svi vidjeli njegove fotografije, TVsliku, pa i njega samoga, začuo se prigušen uzdah čuđenja. Kad ga je kamera uhvatila, radio je sklekove, bezbroj sklekova bez ikakva napora. Kamera je snimala s udaljenosti od oko jednog metra od njegove neobične glave, a kad bi se Hartnett uzdignuo na ruke, oči bi mu došle na visinu objektiva i mnogobrojna sitna okašca koja su mu davala mnogostruki pregled nad okolinom čudno bi svjetlucala. Izgledao je veoma neobično. Sjećajući se starih filmova, koje je kao dječak satima gledao na televiziji, Roger pomisli kako njegov dobar stari prijatelj izgleda mnogo čudnije od bilo koje pokretne mrkve ili povećanog insekta iz filmova strave. Hartnett je rođen u Danburyu u državi Connecticut. Svaki vidljivi umjetni dio na njemu proizveden je u Kaliforniji, Oklahomi, Alabami ili New Yorku. No ništa od toga nije izgledalo ljudski, pa čak ni ovozemaljski. Izgledao je kao Marsovac. U nekom smislu, budući da oblik proizlazi iz funkcije, on i jest bio Marsovac. Oblikovan je bio za Mars. U neku ruku je čak već i bio tamo. Laboratorij Grissom imao je najbolje komore s marsovskim uvjetima na svijetu i Hartnett je svoje sklekove radio na željezno-oksidnom pijesku, u kabini s tlakom spuštenim na samo deset milibara, oko jedan posto onog koji je izvana pritiskao dvostruke staklene zidove. Temperatura tog rijetkog zraka oko njega održavala se na stalnih četrdeset pet stupnjeva Celzija ispod nule, a baterije ultraljubičastih lampi osvjetljavale su scenu spektrom vjernim sunčevom svjetlu zimskog dana na Marsu. Ako mjesto gdje se Hartnett nalazio i nije bio Mars, bilo je dovoljno slično da prevari i pravog Marsovca — ako je takav netko ikad postojao — u svim svojim aspektima osim jednog. U svakom pogledu osim tog jednog, Ras Thavas iz priča E. Burroughsa, ili kakav Wellsov mekušac koji bi se tu bio probudio, pogledao bi oko sebe i zaključio da je zaista na Marsu, u kasnu jesen, negdje na srednjoj geografskoj širini, malo poslije izlaska sunca. No ta jedna anomalija nikako se nije mogla izbjeći. Bio je podvrgnut normalnoj Zemljinoj gravitaciji umjesto tek njena malog djelića koji bi odgovarao površini Marsa. Inžinjeri su išli tako daleko da su izračunali koliko bi koštalo da se čitava komora u specijalnom avionu spušta po proračunatoj paraboli da bi se simulirala prava marsovska gravitacija, makar samo na deset ili dvadeset minuta po svakom pokušaju. Odustali su od toga zbog visoke cijene, a razmišljajući o problemu procijenili su ga, uračunali, i na kraju ustanovili da ga mogu zanemariti. Jedino čega se nitko nije bojao bilo je da bi Hartnettovo novo tijelo moglo biti preslabo za stresove kojima će biti podvrgnuto. Već je tada dizao terete i od dvjesta pedeset kilograma, a kad stvarno bude na Marsu moći će nositi i više od pola tone. U jednom je pogledu Hartnett izgledao jezivije na Zemlji nego što bi izgledao na Marsu. Njegova telemetrijska oprema bila je isto tako čudovišna kao i on sam. Senzori za puls, temperaturu i električnu provodljivost kože visjeli su mu s ramena i glave. Sonde su mu bile uvučene pod čvrstu umjetnu kožu da mjere unutrašnje tokove i otpore. Antene transmitera stršale su iz ranca na njegovim leđima poput seljačke metle. Sve što se u tom sistemu događalo neprekidno se mjerilo, šifriralo, prenosilo i registriralo na trake za snimanje koje su se vrtjele na kolutovima brzinom od 100 metara u sekundi. Predsjednik je nešto šaputao. Roger Torraway se nehotice nagnu naprijed, no uspio je čuti samo kraj: —... Roger osjeti neku simpatiju prema Hertnettu. I on je sam još uvijek morao paziti što je govorio čak i kad Hartnetta nije bilo u blizini. Jednostavno nije bilo fer da nešto što je pilo pivo i bilo otac djetetu, bude sada tako ružno. Sve što se relevantno moglo reći o tome bilo je uvredljivo. Metodično je i polako ustao, kao da uvježbava novi plesni korak. Refleksnim pokretom koji nije više imao nikakvu funkciju, obrisao je svoje glatko plastično čelo bez arkada i obrva tvrdokožnom nadlanicom. U mraku Roger Torraway promijeni svoj položaj da bi bolje vidio pored čuvena Predsjednikova grubog profila. Čak je i straga Roger mogao vidjeti da se Predsjednik pomalo mršti. On obuhvati svoju ženu rukom oko struka i zapita se, kako li to izgleda biti Predsjednik trista miliona Amerikanaca u nervoznu i prevrtljivu svijetu. Moć što je strujala čovjekom koji je sjedio u mraku ispred njega mogla je u roku od devedeset minuta doseći hidrogenskim bombama najskrivenije kutke svijeta. Bila je to moć rata, moć kazne, moć novca. Predsjednička moć je bila ta koja je i stvorila projekt Čovjek Plus. Njegovo se osnivanje nikad zapravo i nije pretresalo u Kongresu, koji je o njemu bio informiran samo u glavnim crtama. General Scanyon reče, — Gospodine Predsjedniče, viši poručnik Hartnett bi vam rado pokazao mogućnosti svoje protetike; dizanje tereta, skok u vis. Što vas god zanima. Onda ćemo nastaviti s radom, gospodine. Predviđamo sedam minuta za taj posao. Našim vlastitim stručnjacima s kompletnim alatom u našoj radionici treba za to prosječno pet minuta, pa ako viši poručnik Hartnett to učini u optimalnom vremenu, imat ćemo dobar dokaz precizne motorne kontrole. Dovest ćemo ga na sto pedeset milibara da bi mogao malo lakše čuti i govoriti. Predsjednik reče iznenađeno, — Mislio sam da imate opremu s kojom možete razgovarati s njim i u totalnom vakuumu. Imali smo neke probleme s njom. Trenutačno je naša osnovna metoda komuniciranja u marsovskim uvjetima vizualna, ali očekujemo da će uskoro proraditi i audio-sistem. Na nivou komore, trideset metara pod zemljom ravno ispod sobe u kojoj su se nalazili, postdiplomski student koji je radio kao asistent u laboratoriju reagirao je na signal i otvorio ventil; ne prema vanjskoj atmosferi nego na bocama komprimirana marsovskog zraka, već pomiješana i spremna u tlačnoj komori. Tlak je rastao uz tanak pisak iz ventila, koji je bivao sve dublji i dublji. Povišenje na 150 milibara nije ni na koji način pridonosilo Hartnettovom funkcioniranju. Njegovo nanovo konstruirano tijelo većim je dijelom zanemarivalo okolne uvjete. Jednako je dobro podnosilo arktičke vjetrove, potpuni vakuum ili sparan i vlažan dan na Zemljinom ekvatoru, pri 1. U svim mu je uvjetima bilo jednako udobno. Ili neudobno, jer je Hartnett tvrdio da ga njegovo novo tijelo boli, probada i žulja. Mogli su jednostavno otvoriti ventile i dozvoliti da uđe normalan zrak, no onda bi ga morali ponovo ispumpati za slijedeći test. Konačno je zvižduk prestao i začuli su kiborgov glas. Bio je piskutav kao od lutke. Mjesec je dana već bio kiborg i govor mu je postajao stran; ionako se već polako odvikavao od disanja. Iza Rogerovih leđa laboratorijski stručnjak za vizualne sisteme reče zlovoljno, — Znaju da te oči nisu napravljene za nagle promjene tlaka. Pravo im budi ako im jedno od njih pukne. Roger se trgnu od umišljena bola, predočivši si rasprskavanje kristalno fasetirane, mrežaste očne jabučice u očnoj šupljini. Žena mu se nasmijala. Roger mu odsutno napravi mjesta, buljeći u ekran. Glas koji je odbrojavao ritam počeo je govoriti, — Na moj znak. Kiborg je nespretno čučnuo nad poklopac crne metalne kutije. Bez žurbe je stavio kao nož tanak odvijač u gotovo nevidljiv prorez, okrenuo ga za točno četvrt kruga, ponovio taj pokret na drugom mjestu i podignuo poklopac. Zdepasti prsti su pažljivo prebirali po unutarnjim žicama kao po hrpi raznobojnih špageta, našli nagorenu, kao šećerni štapić crveno-bijelo prugastu žicu, odvojili je, skratili da skinu izgorjelu izolaciju, ogulili je jednostavnim stiskom noktiju, i prislonili je uz terminal. Najduži je dio operacije bilo čekanje da se zagrije lemilica; više od minute. Zatim je novi spoj zalemljen, špageti ugurani natrag u kutiju, poklopac vraćen i kiborg je ustao. Direktor projekta započne aplauz. Zatim je ustao i kratko im se obratio. Rekao je Predsjedniku da je namjena Čovjeka Plus bila da se tako modificira ljudsko tijelo da postane sposobno da preživi na površini Marsa jednako sigurno kao normalan čovjek koji šeće poljem žita u Kansasu. Opisao je povijest svemirskog programa s ljudskom posadom, od letova ispod orbitalne visine, preko svemirske stanice, do sonde poslane duboko u svemir. Naveo je neke važne podatke o Marsu: površinu tla zapravo veću od Zemljine usprkos manjem promjeru, jer nema mora koja bi beskorisno zauzimala prostor. Raspon temperatura podesan za život, naravno prilagođen na odgovarajući način. Predsjednik je pažljivo slušao iako je, naravno, znao svaku riječ. Dozvolite mi samo nešto da kažem, — rekao je. Spretno se popeo na binu, značajno se smješkajući znanstvenicima. Velik je problem bio kako pomoći novim slobodnim nacijama na Zemlji da se pridruže društvu civiliziranih zemalja. To su bili dani Željezne zavjese. Oni su bili na jednoj strani, zaključani, u karanteni, a mi ostali na drugoj. Slobodan je svijet vidio i bolje dane. Kad se maknete s našeg Sjevernoameričkog kontinenta, što imate? Kamo god pogledate, kolektivističke diktature, osim jednog ili dva izuzetka kao što su Švedska ili Izrael. Nisam ovdje da iskopavam davnu povijest; što je učinjeno, učinjeno je; nema sad smisla bilo koga kriviti. Svi znamo tko je izgubio Kinu i dao Kubu drugoj strani; znamo koja je vlada dozvolila pad Engleske i Pakistana. Ne moramo govoriti o tome. Moramo gledati u budućnost. A kažem vam, dame i gospodo, — reče ozbiljno, — budućnost slobodne ljudske rase je u vašim rukama. Možda smo ovdje na našoj planeti i pretrpjeli neke poraze, no to je za nama, to je prošlost. Mi možemo gledati u svemir. I što tamo vidimo? Vidimo još jednu Zemlju. Kao što je rekao cijenjeni direktor vašeg projekta, general Scanyon, s aspekta koji je nama važan ona je veća od ove na kojoj smo se rodili. A može biti naša. Tu leži budućnost slobode, a na vama je da nam je dadete. Ja znam da hoćete. Računam na svakog od vas. Pogledao je zamišljeno po sobi, susrećući se sa svakim pogledom. Poznata Dashova karizma ispunila je sobu. Zatim se iznenada nasmiješio, rekao, — Hvala vam, — i otišao zaklonjen zidom osoblja službe sigurnosti. ČOVJEK POSTAJE MARSOVAC Nekad se planeta Mars ljudima činila drugom Zemljom. Gledajući kroz svoj milanski teleskop, astronom Schiaparelli je za vrijeme čuvene konjunkcije 1877. Znači da su bili iskopani s nekom namjerom. Da drže vodu — druga objašnjenja nisu zadovoljavala poznate činjenice. Logika ovog silogizma bila je vrlo privlačna i do kraja stoljeća jedva da je itko na svijetu još sumnjao. Bilo je prihvaćeno kao legenda, gotovo narodna predaja, da Mars ima stariju i mudriju kulturu od naše. Kakve bi samo stvari mogli naučiti kad bismo mogli govoriti s njima! Percival Lowell je umovao nad crtaćim papirom i smislio plan za prvi pokušaj. Nacrtajmo velike Euklidovske likove na tlu Sahare, rekao je. Obilježimo ih hrpama šiblja ili ih iskopajmo kao rovove i napunimo naftom. A onda, jedne noći bez mjeseca, kad je Mars visoko na afričkom nebu, upalimo ih. One bi ih strane marsovske oči, za koje je bio siguran da su čvrsto priljubljene uz strane marsovske teleskope, sigurno vidjele. Prepoznale bi kvadrate i trokute. Shvatile bi ih kao pokušaje komunikacije i svojom bi drevnom mudrošću pronašle način kako da odgovore. Nisu svi vjerovali baš tako čvrsto kao Lowell. Neki su rekli da je Mars suviše malen i suviše hladan da bi bio dom neke silno inteligentne rase. Da, naravno, to je sasvim jednostavna seljačka vještina i rasa koja umire od žeđi svakako bi uspjela iskopati rovove, čak i goleme rovove vidljive s međuplanetarnih udaljenosti, samo da se održi na životu. No za sve drugo je životna okolina bila suviše gruba. Rasa koja bi tamo živjela bila bi poput Eskima, vječno zarobljena na pragu civilizacije, jer je svijet izvan njihovih ledenih koliba suviše neprijateljski da bi im poklonio dovoljno slobodna vremena da nauče apstrakcije. Kad bi naši teleskopi bili u stanju razaznati jedno takvo marsovsko lice, sigurno bismo ugledali tek grubu masku, tupu i zaostalu; volujsko lice sposobno za kopanje zemlje i uzgajanje biljaka, ali ne i za težnju k životu duha. Ipak, mudri ili glupi, Marsovci su svakako postojali — bar je to bilo najraširenije mišljenje tog vremena. Zatim su izrađeni bolji teleskopi i pronađene bolje metode da se shvati što su oni otkrivali. Lećama i ogledalu dodani su spektroskop i kamera. U očima i shvaćanju astronoma Mars je svakim danom bivao malo bliži. Na svakom koraku, kako je slika planete postajala oštrija i jasnija, vizija njezinih tobožnjih stanovnika postajala je mutnijom i sve manje stvarnom. Bilo je premalo zraka, nedovoljno vode, previše hladno. A kanali su se u boljoj razlučnoj moći teleskopa pretvorili u nepravilne mrlje na tlu. Gradovi koji su trebali obilježavati raskršća velikih kanala jednostavno nisu bili tamo. Do prvog prolijetanja Marinera kraj Marsa, marsovska rasa, koje i nije bilo osim u mašti ljudskog roda, bila je neopozivo mrtva. Ipak je izgledalo da bi nekakav život mogao postojati, možda niže vrste biljaka, pa čak i kakav primitivan vodozemac. Ali ništa slično čovjeku. Na površini Marsa biće bazirano na vodi, koje diše zrak, kao čovjek, ne bi preživjelo ni petnaest minuta. Najbrže bi ga ubio nedostatak zraka. Smrt ne bi došla od običnog gušenja; ne bi ni živio dovoljno dugo za to. Na tlaku od 10 milibara krv bi mu isparila i umro bi u agoniji nečeg nalik na kesonsku bolest. Ako bi nekako to i preživio, onda bi umro od nedostatka zraka. Kad bi preživio oboje — sa zrakom u boci na leđima i maskom na licu, dišući mješavinu plinova bez dušika, na nekom srednjem tlaku između zemaljskog i marsovskog — ipak bi umro. Ubilo bi ga izlaganje nefiltriranom sunčevu zračenju. Umro bi zbog ekstrema marsovske temperature koja je u najboljim trenucima poput ugodna zemaljskog proljetnog dana, a u najgorim strašnija od antarktičke polarne noći. Umro bi od žeđi. A ako bi nekim pukim slučajem preživio sve to, umro bi mnogo sporije ali jednako sigurno od gladi, jer na čitavoj površini Marsa nema baš ni jednog jedinog jestivog zalogaja. Ali postoji i drugi način argumentiranja, kontradiktoran jednostavnim zaključcima izvedenim iz objektivnih činjenica. Čovjek nije nužno ograničen objektivnim faktorima; ako mu oni ne odgovaraju, on ih mijenja ili zaobilazi. Čovjek ne može preživjeti na Marsu. Međutim, jednako tako ne može preživjeti ni na Antarktiku, a on to ipak čini. Čovjek preživljuje na mjestima gdje bi trebao umrijeti, jednostavno tako da donosi povoljniju okolinu sa sobom. On sa sobom nosi ono što mu je potrebno. Prvo što je u tom pravcu smislio jest odjeća. Drugo, trajna hrana, kao što je sušeno meso i žito. A u najnovije vrijeme, čitav niz pomagala i sistema koji su mu otvorili vrata morskih dubina i svemira. Prva strana planeta na koju su ljudi stupili bio je Mjesec. On je čak nepristupačniji od Marsa jer onog životno važnog čega na Marsu ima vrlo malo — zraka, vode i hrane — na Mjesecu uopće nema. Pa ipak su ljudi posjetili Mjesec već početkom šezdesetih godina, noseći sa sobom i zrak i vodu i sve ostalo što je bilo potrebno za održavanje života u svemirskim odijelima ili lunarnim modulima. Poslije nije bilo bi kakav problem povećavati taj sistem. Nije bilo sasvim lako, već zbog redova veličine s kojima se baratalo, no ipak se radilo jednostavno o povećanju poznatog sistema, do nivoa polupermanentnih i skoro samodostatnih kolonija sa zatvorenim ekološkim sistemom. Prvi problem održavanja bio je posve logistički. Za svakog čovjeka u posadi trebale su tone opskrbe; za svaki kilogram tereta lansiranog u svemir trebalo je potrošiti nekoliko miliona dolara u gorivu i opremi. Ali, bilo je moguće. Mars je za nekoliko redova veličine udaljeniji. Mjesec se kreće oko Zemlje na udaljenosti od samo 400. Onda kad je Zemlji najbliži, nekoliko puta u svakom stoljeću, Mars je više no stostruko dalji. Ne samo što je daleko od Zemlje, Mars je udaljeniji od Sunca nego što je Zemlja. Dok Mjesec prima jednaku količinu energije po jedinici površine kao i Zemlja, Mars ne dobiva ni pola. S nekih mjesta na Zemlji može se lansirati raketa na Mjesec u bilo koje doba, bilo kojeg dana. Ali Mars i Zemlja ne kruže jedno oko drugog. Oni oboje kruže oko Sunca, a budući da to rade različitim brzinama nekad baš nisu osobito blizu, a nekad su ekstremno udaljeni. Samo kad su na najmanjoj udaljenosti moguće je raketu poslati s jedne planete na drugu dovoljno ekonomično, a to se dešava tek svake dvije godine i traje nešto više od mjesec dana. Čak i faktori, koji Mars čine sličnim Zemlji, rade protiv održavanja kolonije. Veći je od Mjeseca i gravitacija mu je bliža Zemljinoj. No iz istog je razloga raketi potrebno više goriva za slijetanje i ponovno uzlijetanje. Sve to se svodi na jedno: kolonija na Mjesecu može se snabdijevati sa Zemlje, kolonija na Marsu ne može. Bar ne kolonija ljudskih bića. Ali što ako ljudsko biće izmijenimo? Uzmimo standardno ljudsko tijelo i izmijenimo dijelove njegove opreme. Na Marsu nema ničeg što bi se moglo disati — izvadimo zato pluća i zamijenimo ili mikrominijaturiziranim katalizatorskim cracking sistemom za regeneraciju kisika. Za to je potrebna energija, no ona stalno pritječe od dalekog Sunca. Krv bi u standardnom ljudskom tijelu proključala. U redu, onda eliminirajmo krv, bar iz ekstremiteta i površinskih dijelova — napravimo ruke i noge koje pokreću motori umjesto mišića, a krv sačuvajmo samo za topli, zaštićeni mozak. Normalni ljudski organizam treba hranu, no ako većinu muskulature zamijenimo motorima, smanjuje se potreba za hranom. Samo se mozak mora stalno hraniti, svake minute svakog dana, a što se tiče energije, mozak je srećom treba najmanje od svih dijelova organizma. Kriška prepečena kruha dnevno bila bi mu dovoljna. Više nije potrebna osim zbog tehničkih gubitaka, kao što svakih nekoliko hiljada kilometara morate dolijevati tekućinu u kočioni sistem automobila. Kad tijelo jednom postane zatvoreni sistem više mu nije potreban protok vode za cirkulaciju, izlučivanje ili znojenje. Problem s dvije oštrice. U nepredvidljivim razmacima sunčeva se aktivnost pojača i zračenja onda čak i na Marsu ima previše. Tijelo zato treba zaštititi umjetnom kožom. U ostalo vrijeme sa Sunca dolazi samo normalno vidljiva i ultraljubičasta svjetlost. Nema je dovoljno za neku podnošljivu toplinu, čak ni za dobru vidljivost, pa je za prikupljanje energije potrebna velika površina. Zbog toga kiborg ima velike receptore, kao uši šišmiša, a za što bolji vid oči su mu zamijenjene posebnim aparatima. Ako sve to učinimo ljudskom biću, ono što ostane baš i nije, striktno gledano, ljudsko biće. Čovjek je postao kibernetički organizam: kiborg. Prvi čovjek od kojeg je napravljen kiborg vjerojatno je bio Will Hartnett. Ipak, postojala je sumnja. Stalno su se javljale glasine o nekom kineskom eksperimentu koji je neko vrijeme funkcionirao, a onda propao. No bilo je sasvim jasno da je barem u ovom trenutku Hartnett jedini takav živi kiborg. Rođen je na normalan ljudski način i trideset i sedam je godina nosio svoj normalan ljudski lik. Počeo se mijenjati tek u posljednjih osamnaest mjeseci. Na početku su promjene bile male i privremene. Srce mu nije još bilo uklonjeno. Samo je povremeno napravljen bypass, s brzom pumpom od meke plastike koju je po tjedan dana nosio prikopčanu na ramenu. Ni oči mu nisu bile odstranjene... Samo su bile zatvorene nekakvom ljepljivom vrpcom koja ne propušta svjetlo, dok je on vježbao prepoznavanje zbunjujućih formi u kojima mu se svijet otkrivao kroz elektronsku kameru što je prodorno zujala, a kirurškim je putem bila povezana s očnim živcem. Jedan po jedan testirani su pojedini sistemi koji će ga učiniti Marsovcem. Tek kad je svaki dio bio ispitan, dotjeran i proglašen zadovoljavajućim, pristupilo se prvim trajnim zahvatima. Oni nisu bili stvarno trajni. To je bilo obećanje u koje se Hartnett uzdao. Kirurzi su to obećali Hartnettu, a on svojoj ženi. Sve se moglo vratiti u prvobitno stanje, a i biti će vraćeno. Kada misija završi, a on se sretno vrati, sva će ta oprema biti odstranjena i zamijenjena nanovo ljudskim tkivom, a on će ponovo poprimiti potpuno ljudski oblik. Shvaćao je da to neće biti baš onaj isti oblik s kojim je krenuo u sve to. Nije bilo moguće sačuvati njegove vlastite organe i tkiva, već ih samo zamijeniti ekvivalentnima. Transplantacija organa i plastična kirurgija učinit će sve da bi on ponovo ličio na sebe, no bilo je malo vjerojatno da bi ikad više mogao putovati sa starom slikom u pasošu. To mu nije mnogo smetalo. Nikada se baš nije smatrao zgodnim. Bio je zadovoljan što će opet imati ljudske oči — naravno, ne svoje vlastite. Doktori su mu obećali da će biti plave, da će ih opet pokrivati očni kapci i trepavice, a nadali su se, ako bude sreće, da će čak moći i plakati Od sreće, pretpostavljao je. Srce će mu ponovo biti čvor mišića velik kao šaka i pumpat će crvenu ljudsku krv u sve zakutke tijela. Mišići pluća primat će zrak u njegove grudi, i tamo će prirodne ljudske alveole apsorbirati kisik i oslobađati CO2. Veliki fotoreceptori u obliku ušiju šišmiša koji su bili velik problem jer im je čvrstina bila prilagođena Marsovoj, a ne Zemljinoj gravitaciji, pa su ih stalno morali skidati i vraćati u radionicu bit će demontirani i zauvijek će nestati. Koža, koja je na tako bolan način napravljena i stavljena na njega, na isto će tako bolan način biti skinuta i zamijenjena ljudskom kožom koja će se znojiti i na kojoj će rasti dlake. Pod tijesnom umjetnom kožom on je još uvijek imao svoju vlastitu, no nije očekivao da će ona preživjeti eksperiment. Gotovo će sigurno izgubiti sposobnost obavljanja tih funkcija i morat će je zamijeniti novom. Hartnettova je žena iznudila jedno obećanje. Morao je obećati da se neće pokazivati svojoj djeci sve dok bude nosio fašničku masku kiborga. Djeca su srećom bila dovoljno mala i mogla im se ispričati bilo kakva uvjerljiva priča, a učitelji, prijatelji, susjedi i roditelji školskih prijatelja bili su vrlo uviđavni nakon glasina o egzotičnim kožnim bolestima. Svi su bili znatiželjni, no priče su upalile i nitko nije zahtijevao da Terryjev otac dođe na roditeljski sastanak ili da se Brendin muž pridruži zabavi uz roštilj u njihovu vrtu. Brenda Hartnett se i sama trudila da ne viđa svog muža, no na kraju je znatiželja prevladala strah. Jednog se dana prokrijumčarila u prostoriju s njegovom komorom, dok je Willy izvodio test koordinacije vozeći bicikl po crvenkastom pijesku, s posudom punom vode na upravljaču. Don Kayman je čitavo vrijeme bio s njom, očekujući da će se onesvijestiti ili vrištati ili da će joj pozliti. No ništa od toga nije učinila, iznenadivši samu sebe baš kao i svećenika. Kiborg je previše ličio na japanski film strave i užasa da bi ga se moglo shvatiti ozbiljno. Tek je uvečer uspjela povezati to biće na biciklu s ušima šišmiša i staklenim očima, s ocem svoje djece. Slijedećeg je dana otišla medicinskom direktoru projekta i rekla mu da je Willy sigurno već lud za seksom i da ne vidi zašto ga ona ne bi mogla zadovoljiti. Doktor joj je morao objasniti ono što Willy nije mogao natjerati samog sebe da joj kaže; da se na sadašnjem nivou znanosti te funkcije kod njega moraju smatrati suvišnima i da su zbog toga morale biti privremeno, hm, isključene. U međuvremenu je kiborg nastavio raditi na svojim testovima i čekao svaki slijedeći nastavak bolova. Njegov se svijet sastojao od tri dijela. Prvi je bio stan od dvije sobe pod pritiskom koji je odgovarao nadmorskoj visini od 2500 metara, tako da je osoblje projekta moglo bez većih smetnji ulaziti i izlaziti kad je to bilo potrebno. Tu je on spavao kad je mogao i jeo ono malo što su mu davali. Uvijek je bio gladan, uvijek. Pokušali su isključiti tu želju njegovih osjetila, ali nisu uspjeli. Drugi dio bila je komora s marsovskom atmosferom u kojoj je gimnasticirao i radio testove kako bi graditelji njegova novog tijela mogli promatrati svoje djelo kako funkcionira. A treći je dio bila pokretna komora s niskim tlakom, na kotačima, pomoću koje se mogao prevoziti u javnu arenu za testove ili bilo koje drugo mjesto kamo je, vrlo rijetko, imao prilike otići. Marsovska je komora izgledala kao kavez u kojem je uvijek bio izložen. A komora na kotačima pružala je samo čekanje da bude premješten. Jedino mu je mali dvosobni stan, njegov službeni dom, pružao nekakvu udobnost. Tu je imao svoj televizor, stereo uređaj, telefon, knjige. Nekad bi ga tu posjetio koji od postdiplomskih studenata ili prijatelja astronauta i igrali bi šah ili pokušavali razgovarati dok bi im pluća bezuspješno hvatala rijedak visinski zrak. S radošću je očekivao te posjete i pokušavao ih produljiti. Kad nitko ne bi bio s njim, bio je prepušten sam sebi. Ponekad bi sjedio pred televizorom bez obzira na program. Tako je to opisivao svojim promatračima, a značilo je to da je sjedio ili ležao pripravna ili isključena vidnog sistema. Kao da je budan, ali sklopljenih očiju. Jače bi svjetlo registrirao, kao što čini čak i čovjek koji spava, kroz zatvorene očne kapke. Zvuk bi prodro odmah i mozak bi mu tada ubrzano radio, prizivajući misli o seksu, hrani, ljubomori, ljutnji, djeci, nostalgiji, ljubavi... Bilo je mnogo tih sekundi. I suviše često ih je prebrojavao. Sedam mjeseci leta na Mars, sedam mjeseci povratka. Po nekoliko tjedana prije i poslije leta, pripremajući se za lansiranje i onda dajući kompletan, detaljan izvještaj o toku misije, prije nego počne proces vraćanja u njegovo vlastito tijelo. Nekoliko mjeseci — nitko mu nije htio točno reći koliko — da se izvedu sve operacije i da zamijenjeni dijelovi zacijele. Broj tih sekundi, koliko je mogao proračunati, iznosio je oko četrdeset pet miliona; plus ili minus deset miliona. Osjećao je kako svaka od njih dolazi, biva s njim, a zatim nevoljko prolazi. Psiholozi su to pokušali izbjeći organizirajući mu gotovo svaki trenutak vremena. Pokušali su ga razumjeti pomoću lukavih testova i proučavanjem njegovih životnih rutina. Dozvolio im je da kopkaju, ali je unutar sebe zadržao čvrstu tvrdnju intimne tajne u koju im nije dozvolio prodor. Hartnett se nikad nije smatrao introspektivnim čovjekom; znao je da je kilometar širok i centimetar dubok i da vodi život o kojem nije razmišljao. Tako je i želio da bude. No sad, kad mu nije ostalo ništa njegovo osim vlastite svijesti, vlastitih skrivenih misli, brižljivo ih je čuvao. Ponekad je žalio što ne zna kako bi ispitao svoj život. Želio je shvatiti razloge zbog kojih radi ono što radi. Zašto se dobrovoljno prijavio za tu misiju? Ponekad se pokušavao sjetiti, ali onda bi shvatio da to nikada nije ni znao. Je li to bilo zato što je Slobodnom svijetu trebao marsovski životni prostor? Zato što je želio sjaj i slavu koja će pripasti prvom Marsovcu? Za stipendije i povlastice koje će mu dobiti djeca? Da bi ga Brenda voljela? Vjerojatno je tu negdje bio razlog, ali ga se nije mogao sjetiti, ako ga je uopće ikada i znao. U svakom slučaju, natrag se nije moglo. U to je bio sasvim siguran. Dozvolit će im da izvedu kakve god divlje, sadističke torture žele nad njegovim tijelom. Ući će u svemirski brod koji će ga odvesti na Mars. Izdržat će sedam beskrajnih mjeseci u orbiti. Sići će na površinu, istraživati, uzimati uzorke, fotografirati, testirati. Poletjet će s površine Marsa i preživjeti nekako sedam mjeseci povratka i dat će im sve informacije koje će htjeti. Prihvatit će medalje i aplauze, držat će predavanja, davati televizijske intervjue, potpisivati ugovore za knjige. A onda će se predati kirurzima da ga ponovo sastave na onaj način na koji bi trebalo da bude sastavljen. Sve je to bilo odlučio i bio je siguran da će to i provesti u djelo. Preostalo mu je bilo još samo jedno pitanje u glavi za koje nije našao odgovor. Radilo se o slučaju s kojim se nije bio spreman suočiti. Kad se prvi put prijavio za program, rekli su mu vrlo otvoreno i iskreno da su medicinski problemi vrlo složeni i ne baš potpuno poznati. Na njemu će samom morati naučiti kako da neke od njih riješe. Možda će se do nekih odgovora doći vrlo teško, a neki će pak odgovori biti krivi. Moguće je da će vraćanje u njegov pravi oblik biti, hm, teško. To su rekli vrlo jasno, na samom početku, i više to nikad nisu ponavljali. No on je zapamtio. Problem kojeg nije riješio bio je, što da radi ako ga iz bilo kojeg razloga, kad misija završi, ne budu mogli odmah vratiti u prvobitni oblik. Nije mogao odlučiti da li da se jednostavno ubije, ili da pritom pobije još i što je moguće više svojih prijatelja, pretpostavljenih i drugova. TKO BI BIO U POGREBNOJ POVORCI ROGER TORRAWAY, Puk. U trenutku kad se ujutro probudio, noćna je smjena upravo bila završila testiranje kiborgovih fotoreceptora. Kad ih je kiborg zadnji put upotrebljavao, na monitorima se bio pojavio nekakav neidentificirani pad napona. Testovi nisu pokazali ništa, niti je išta bilo vidljivo kad su fotoreceptore rastavili. Proglasili su ih ispravnima. Roger je slabo spavao. Biti čuvarem posljednje blijede ljudske nade za očuvanje slobodna, pristojnog života, bila je strašna odgovornost; ta mu se misao motala po glavi kad se probudio. Obukao se, razmišljajući kao i obično o razrješenju dihotomije. Pretpostavimo da je Dash u pravu i da okupacija Marsa predstavlja spas za ljudski rod, razmišljao je. Možemo li mi to uopće izvesti? Sjetio se Willa Hartnetta, zgodnog bar dok ga još nisu bili zgrabili protetičari , srdačnog, spretnog. Ali isto tako, iskreno rečeno, malo lakomislenog. Rado će subotom uvečer popiti u klubu koju čašicu previše. Nije ga bilo pametno ostaviti na kućnoj zabavi sama u kuhinji s tuđom ženom. Nije bio heroj ni po kojem Rogerovu mjerilu. No tko je to uopće bio? Prelazio je mislima po listi onih koji su bili rezerve kiborgu. Broj jedan, Vic Freibart, sad na turneji s Predsjednikom i privremeno skinut s rezervne liste. Broj dva, Carl Mazzini, na bolovanju do zaliječenja noge koju je slomio na Snow planini. Broj tri: on sam. Teško da bi itko od njih baš pristajao uz Georgea Washingtona kod Valley Forge. Napravio je doručak ne budeći Dorrie, izvezao auto i ostavio ga da puše na svom zračnom jastuku dok je pokupio jutarnje novine s praga, ubacio ih u garažu i zatvorio vrata. Njegov ga prvi susjed pozdravi na putu do automobila kojeg je dijelio s još trojicom u susjedstvu, — Jesi li vidio jutarnje vijesti? Jučer je Dash bio u gradu. Neka konferencija na visokom nivou. Roger automatski reče, — Ne, nisam palio televizor. Smetalo ga je što to nije mogao reći. Propisi o povjerljivosti informacija su, zapravo, velika gnjavaža. Bio je siguran da je pola problema, koje je nedavno imao s Dorrie, dolazilo od toga što je ona svog muža na jutarnjim ženskim trač konferencijama i susjedskim seansama uz kavu mogla spominjati samo kao nekad aktivnog astronauta koji se sada bavi administracijom. Ona se silno bila protivila tome. Još je uvijek bila protiv, ili je, u najmanju ruku, dovoljno često na tome prigovarala Rogeru. No, koliko je znao, nije odala tajnu. Budući da se znalo da najmanje tri supruge daju izvještaje službeniku laboratorijskog osiguranja, on bi to vrlo brzo saznao. Ulazeći u auto sjeti se da nije poljubio Dorrie. Sam je sebi rekao da nije važno. Ionako je ne bi probudio pa ne bi ni znala, a da se i probudi, prigovorila bi mu što je budi. Ipak, nije se volio odreći rituala. Uzdahnuo je, upalio televizor i čitavim putem gledao vijesti. Kad je započeo misu u Gospinoj kapelici crkve Sv. Jude Apostola, pet kilometara od Projekta na drugoj strani Tonke, kiborg je pohlepno gutao jedini obrok koji će toga dana dobiti. Bilo mu je teško žvakati, jer su ga boljele desni koje su izgubile naviku žvakanja, a ni pljuvačke izgleda nije bilo kao prije. Ali kiborg je jeo s entuzijazmom, ni ne misleći na program testova za taj dan, a kad je završio tužno je buljio u prazan tanjur, Don Kayman je imao trideset jednu godinu i bio je areolog, što će reći specijalist za planetu Mars. Najveći autoritet za nju, bar u Slobodnom svijetu Kayman bi bio priznao da i stari Parnov na Institutu Šklovskij u Novosibirsku ponešto zna. Bio je također jezuitski svećenik. Nije smatrao da je nešto od toga više a drugo manje; njegov je posao bila areologija, a njegova ličnost svećenstvo. Brižljivo je i s veseljem dizao Tijelo, ispio misno vino, izgovorio zadnje redempit, pogledao na svoj sat i zazviždio. Svukao je odoru u rekordnom vremenu, usmjerio pljusku prema ministrantu koji ju je lako izbjegnuo, nasmijao se i otvorio mu vrata. Dopadali su se jedan drugom, a Kayman je čak mislio da bi dječak jednoga dana i sam mogao postati i svećenik i znanstvenik. Sad već u sportskoj košulji i hlačama, Kayman uskoči u svoj kabriolet. Bio je to klasični auto s kotačima umjesto zračnog jastuka, pa je čak mogao skrenuti s automatiziranih autoputova. No, kamo bi i otišao, da siđe s autoputa? Otkucao je na tastaturi broj laboratorija i otvorio novine. Bez nadgledanja mali se auto uputio k autoputu, pronašao rupu u prometu, uskočio u nju i sa sto trideset kilometara na sat nosio ga na posao. A vijesti u novinama bile su, kao i uvijek, uglavnom loše. U Parizu je MFP objavio još jedan napad na mirovne pregovore u Chandrigaru. Izrael je odbio povlačenje iz Kaira i Damaska. Vojna vlast u New Yorku, sad već u svom petnaestom mjesecu, nije uspjela spriječiti napad iz zasjede na konvoj 10. Brdske Divizije koji se pokušao prošuljati preko Bronx-Whitestone mosta da pomogne garnizonu na Shea stadionu; petnaest vojnika je poginulo, a konvoj se vratio na Bronx. Kayman tužno spusti novine. Nagnuo je retrovizor unatrag, podigao bočne prozore da se zakloni od vjetra i počeo četkati kosu koja mu se spuštala do ramena. Dvadeset i pet poteza sa svake strane; gotovo jednako ritualno kao služenje mise. Danas će se još jednom češljati; imao je dogovor za ručak sa Sestrom Clotildom. Ona je već bila napola uvjerena da želi zatražiti oslobođenje od izvjesnih svojih zavjeta crkvi, a Kayman je bio spreman nastaviti razgovor o tome koliko god bi to rano, često ili dugo bilo potrebno. Kayman je stigao u laboratorij odmah za Rogerom Torrawayom jer mu je put do posla bio kraći. Zajedno su izašli, predali automobile parking sistemu i otišli u sobu za sastanke istim liftom. GAMBLE DE BELL, zamjenik direktora. Dok se on pripremao podići moral glavnom osoblju na jutarnjem sastanku, kiborg je bio trideset metara dalje, ležeći na trbuhu raširenih ruku i nogu. Na Marsu će jesti samo potpuno probavljivu hranu, a i nje vrlo malo. Na Zemlji su, međutim, mislili da bi bilo potrebno održati makar minimalnu funkciju crijeva, usprkos teškoćama. Hartnett se veselio hrani, ali je mrzio klistir. Direktor projekta bio je general. Šef znanstvenika bio je istaknuti biofizičar koji je nekad radio s Wilkinsom i Paulingom. Pred dvadeset godina se prestao baviti naukom i počeo s predsjednikovanjem i rukovođenjem, što je bilo mnogo unosnije. Ni jedan ni drugi nisu imali mnogo veze s radom samog laboratorija, nego su predstavljali vezu između stvarnih radnika i onih ljudi u sjeni koji su baratali financijskim polugama. Što se tiče svakodnevne radne rutine, njom je rukovodio zamjenik direktora. Već ovako rano ujutro imao je pred sobom hrpu zabilježaka i izvještaja i već ih je bio pročitao. Na monitoru iznad njega groteskni se profil Willa Hartnetta pretvorio u snop linija, zatim u snijeg, a onda ponovo poprimio svoje normalne crte. Vidjela se samo glava. Ljudi u sobi za sastanke nisu mogli vidjet: kakvo je poniženje Willy u tom trenutku podnosio, no većina ih je to ionako vrlo dobro znala. Bilo je navedeno na dnevnom programu rada. Slika više nije bila u boji, kvaliteta se pogoršala i lik na njoj je titrao. Ali sad je bila sigurna bilo od kakva špijuna koji se mogao priključiti u interni televizijski sistem, a kvaliteta slike kod prikazivanja Hartnetta ionako nije igrala neku